„Tvoje je samo ono što daš“, geslo je kojim se rukovodi šampion inkluzije Amel Kapo, trener i osnivač Plivačkog kluba „Spid“ zahvaljujući kojem djeca sa invaliditetom i poteškoćama imaju mogućnost treniranja plivanja bez naknade. Plemenitost i profesionalnost koja Amela Kapu krasi, danas se rijetko sreće. Na takvima kao što je on počivaju stubovi ovog krhkog svijeta i ostaje sačuvana vjera u dobro.
Sa kolegama i kolegicama na sarajevskom Olimpijskom bazenu Otoka, Amel Kapo volonterski djecu uči plivanju te ih priprema za ozbiljna plivačka takmičenja. Iako su njihovi treninzi ispunjeni smijehom, nije riječ zabavi u vodi, nego o predanom radu posvećenom stvaranju budućih šampiona i šampionki. „U vodi smo svi jednaki“, reći će uvijek junak naše priče, dok dječije vesele glavice izviruju iznad površine vode. Plivanje, osim što doprinosi njihovom zdravlju i razvoju psihomotoričkih vještina, ono je posrednik i u socijalizaciji. Plivačka družina Amela Kape je jedno od najinkluzivnijih okruženja koja ćete sresti.
Identifikacija s trenerom kao najveća nagrada
U nekom uređenjem društvu, Amel Kapo ne bi bio na birou za nezaposlene, vodio bi katedru za tjelesni odgoj djece s poteškoćama u razvoju. Ali mi tu katedru svakako nemamo, zato je po dodatna znanja odlazio van granica Bosne i Hercegovine.
I kad bi njegov i rad njegovih kolega i kolegica uopšte bio plaćen, teško bi se moglo „izračunati“ koliko on vrijedi.
Zato je tu simbolička vrijednost, a ona između ostalog podrazumijeva da jedan od njegovih plivača ne želi da se predstavlja vlastitim imenom, insistira da ga oslovljavaju sa Amel Kapo. Njega smo prvog i sreli u razgovoru s trenerom kad smo ih posjetili. Ima dana kad ne želi plivati bez trenerovog sata i onda trener ispuni želju. Zove se Muhamed i osvaja šarmom, ali i rezultatima.
„Bilo je jedno takmičenje u Beogradu. Muhamed ima Down sindrom i neke druge poteškoće i kada nešto neće ne postoji način da se nagovori. Došli smo na startni blok, trebao je početi plivati i kaže da neće. Kako neće, prošli toliki put i pripreme… Kaže hoću sat. I ja skinem sat, skoči i osvoji bronzanu medalju“, objašnjava trener Kapo početak rituala koji sada i na treninzima ponavljaju, a sve uz malu nelagodu što smo ga doveli u poziciju da priča pohvalno o sebi, mada bi bila velika šteta da nismo saznali kako se Muhamed na maturskom radu potpisao kao Amel Kapo.
„Ovo je ozbiljna banda“ kaže nam s osmijehom i u šali tata Omer, dodajući da će upravo zbog toga svi biti šampioni. „Ovako nešto nigdje ne postoji. Mom Ališanu je bazen fizikalna terapija, ali ne samo to. Ne postoji ništa što mi je važnije od ovog. Moj sin sada uživa, na početku je imao strah kojeg se oslobodio zahvaljujući trenerima. Dva Ismaila, Kanita, Harun već imaju ozbiljne rezultate, neki još nisu stigli do uzrasta za takmičenja, a biće šampioni sigurno jer se s njima radi onako kako treba.“
Tata Omer nam objašnjava kako ljudi često iz najboljih namjera prave greške, pokušavajući zbog invaliditeta ili poteškoća da umanje očekivanja i zahtjeve od djece. Zahvaljujući inkluzivnom pristupu u klubu „Spid“ se dolazi do rezultata. Očekivanja i pristup su jednaka prema svoj djeci. „Nema popuštanja“ kako tata Omer kaže, dodajući da su uz trenera Kapu jednako važni/e treneri/ce Admir, Dženeta i Ilma. „Ova djeca slušaju, hrabri su, fabrički borci, prošli su sito i rešeto i zato se bore. Svi koji dolaze redovno, sto posto će biti šampioni“, zaključuje zadovoljni otac budućeg šampiona, koji više nema strah za budućnost vlastitog sina. Plašio se hoće li zbog invaliditeta ikada moći raditi. Sa plivanjem i rezultatima koje će sigurno postići kad dostigne takmičarski uzrast, strahu mjesta nema.
Pružanje djeci jednakih mogućnosti
Trener Kapo smatra da je njegov angažman spoj ljubavi prema onome što radi i zadovoljstva zbog postignutih rezultata njegovih plivača i plivačica. „Ali ključno je povjerenje. U klubu se nalaze djeca sa različitim poteškoćama i invaliditetima, svako ima različite potrebe, a na nama je da im pružimo jednake mogućnosti. Voda je nešto na šta najčešće nisu navikli. I zato je povjerenje prema nama, trenerima važno. Kada se oni osjećaju sigurno, rezultati dolaze“, objašnjava nam trener Kapo, kome je misija pozitivna inkluzija, suprotna primjeru koji navodi iz jedne škole, gdje je učiteljica rekla da će u razred doći „djevojčica bez ruke“. Djeca su reagovala pogrešno jer nisu bila adekvatno pripremljena. „Nijedno dijete ne gledamo drugačije. Svi oni sve mogu, samo na svoj način. Naprimjer dječak Ismail iz Zenice koji je rođen bez obje ruke, uvijek sam dohvaća plutače i sve što treba dohvatiti. Nikada to ne radi neko umjesto njega. On to uzme na svoj način i cijeni što je tako. Ako želimo djeci pomoći, mi im samo trebamo pružiti priliku. I onda oni učine nevjerovatne stvari“.
Kada je klub postojao samo kao Amela Kape ideja, njegova odluka bila je jasna. Djeca će trenirati plivanje bez novčane naknade. „I tako će biti uvijek, odnosno sve dok budem mogao pronalaziti sredstva. Mi imamo prilično velike troškove. Za korištenje Olimpijskog bazena Otoka plaćamo komercijalne cijene, otprilike 2000 maraka mjesečno, nemamo nikakvog popusta, zahtjevno je naći sredstva. Kada apliciramo kod domaćih institucija, dobijemo onoliko koliko je petina troškova. Ne možeš realizovati projekat od toga, a ne može ni odbiti. I kako da ja njima za nekoliko mjeseci kažem – nema plivanja za vas. Ja to ne smijem uraditi. I to se ne smije desiti. To je nama možda malo, a ovoj djeci je sve na svijetu. U početku je bilo stvarno teško, dobijao sam odbijenice od svih mogućih institucija kojima sam se obraćao. Ali pošto mi volimo da radimo, a ne da pričamo, počeli su prepoznavati rezultate. Poređenja radi, prošle godine u Rijeci smo imali jednog takmičara i jednog trenera. Išli smo Nermin Memić i ja. Imali smo dva starta i uzeli dvije medalje. Ove godine na tom istom takmičenju imali smo sedam plivača, bila su dva trenera, ostalo su bili roditelji i ukupnu ekipu su činila 22 čovjeka. Što je ogromno. Imali smo 15 startova, od toga 14 medalja i jedan državni rekord. To sve ukazuje da radimo. I nadam se da će u budućnosti veća i bolja podrška doći. Trenutno jedini sponzorski ugovor imamo sa društveno odgovornom kompanijom BH Telekom i njima se stvarno moram zahvaliti, jer bez te podrške ni na jedno takmičenje ne bismo mogli otići.
Na takmičenja u većini slučajeva idu djeca sa tjelesnim deformitetima, prošli smo međunarodnu klasifikaciju, najbolji paraplivač Nermin Memić ove je godine napravio neke genijalne rezultate, prvi put smo se pojavili na Mediteranskim igrama i Nermin je osvojio 12 mjesto što je nevjerovatno. Nakon toga smo pokušali oboriti normu za Evropsko prvenstvu, onda smo dobili poziv jer je Svjetska paraplivačka asocijacija prepoznala naš rad. Nerminu su nedostajale 32 stotinke za tu normu što je inače malo, a u ovom sportu puno, tako da smo na poziv Svjetske paraplivačke asocijacije, zahvaljujući Paraolimpijskom komitetu BiH otišli na takmičenje i Nermin je u svoj klasi osvojio deveto mjesto u disciplini delfin na stotinu metara koja je najteža tehnika. I to je treći najbolji rezultat u historiji Bosne i Hercegovine kada je riječ o sportu za osobe sa invaliditetom. Hoću da kažem kako ima napretka, posebno kad te kolege iz struke i iz drugih reprezentacija cijene, kad selektor iz Hrvatske kaže – vi ste za dvije i po godine došli na evropsko prvenstvo, a nama su trebale četiri godine da oborimo normu“, objašnjava naš sagovornik dodajući kako je jedino mjerilo u sportu rezultat. „Ako rezultata nema, negdje se griješi. A nama je najvažnije da pokažemo kako je i u Bosni i Hercegovini moguće imati nešto ovako a namijenjeno djeci i osobama sa invaliditetom i poteškoćama.“
Sport je pravo svakog djeteta
Za ovaj nesvakidašnji put Amel Kapo se nije odlučio zato što je imao u porodičnom iskustvu osobe s poteškoćama. Nije imamo nikakav lični interes osim želje da im omogući profesionalne uslove za napredovanje, nakon što je otkrio da na bazen Otoka dolazi dosta osoba s poteškoćama.
Na studiju nije imao praksu za ovu vrstu angažmana, a ni literaturu. Poklopila se sretna okolnost da je, nakon što se obratio Paraolimpijskom komitetu BiH dobio poziv da ide na edukaciju za plivačke trenere za osobe sa invaliditetom u Turskoj.
„Tamo sam sreo profesora Marka Aleksandrovića kom se uvijek zahvaljujem, on je šef katedre Adaptivno fizičkog vježbanja na Fakultetu sporta u Nišu. U Srbiji imaju cijelu katedru koja se bavi izučavanjem adaptivnog fizičkog vježbanja koje uključuje i plivanje. Tamo sam prvi put vidio šta djeca mogu, od dječaka koji do bazena dođe u kolicima za osobe sa invaliditetom i kad ga spuste u vodu pliva, do slijepe djece.
Tamo sam shvatio da ljudi iz Evrope žele da ti daju znanje, što kod nas često nije slučaj. Sticao sam znanje i u Srbiji, Hrvatskoj i Njemačkoj. A najviše sam učio na vlastitim greškama“, kaže trener Kapo koji se sa svakog takmičenja u regiji sa svojim plivačima i plivačicama vraća sa medaljama. U Evropi malo kaskaju s obzirom na kratak staž, a sama činjenica da su na evropskim takmičenjima prisutni/e je uspjeh.
Među takmičarima je dječak koji je prohodao tek prije šest mjeseci zahvaljujući operacijama. A puno prije toga je plivao. Za djecu koja ne mogu da se kreću, a plivaju, ovaj klub je mnogo više i od igre, sporta i rezultata.
Drugog decembra će organizovati klupsko takmičenje na kojem će učestvovati djeca s poteškoćama i tipična djeca, a razvrstana isključivo po vremenu plivanja i ni po kakvom drugom neinkluzivnom kriteriju.
Broj plivača/ica već prevazilazi kapacitete postojećih trenera/ica, djeca dolaze i iz drugih gradova, a uskoro će djelimično rad biti olakšan zahvaljujući sporazumu sa Fakultetom sporta i tjelesnog odgoja. Studenti/ce pete godine dio prakse obavljaće u plivačkom klubu „Spid“.
„Sport je pravo svakog djeteta“, s razlogom naglašava naš sagovornik te navodi primjer dječaka iz autističnog spektra kojem je trebalo šest treninga da bi prešao put od svlačionice do bazena. Danas iz bazena ne želi da izlazi. Navodi nam i primjer Ališana i njegovog oca koji su trenera i Nermina po povratku iz Dablina dočekali na aerodromu. Razlog je bio očeva želja da jednog dana i njegovog sina neko dočeka sa takmičenja. Zato Amel Kapo ne propušta priliku da pohvali roditelje koji vrijeme i obaveze podređuju treninzima zahvaljujući čemu djeca postižu rezultate. „Ili kad vidite ljude koji dolaze iz Zenice dva puta sedmično. I onda neko kaže lako je njemu, pliva. A pliva zahvaljujući posvećenosti roditelji. Uz njih, zahvalan sam i medijima koji nam pružaju podršku, zbog toga možemo motivirajuće djelovati. Svi se žale kako nam država ne valja, i svi bi da budu direktori. Šta svako od tih ljudi konkretno radi da bi nam bilo bolje. Ja i moji treneri kao društveno odgovorne osobe promijenili smo mikro sredinu na ovom bazenu. Promijenili smo način razmišljanja. Kad sam došao prvi put sa Ismailom svi su nas gledali. Sada nas gledaju, ali isključivo kao šampione. Samo radom možemo naprijed, nikako drugačije“, kaže nam Amel Kapo dok se završava trening za prvu grupu. U svlačionici se spremaju članovi/ce naredne grupe. Četverogodišnja djevojčica koja čeka na svoj termin trči treneru u zagrljaj. A mi ih ostavljamo u okruženju koje ljude čini boljim. Posjete Olimpijskom bazenu Otoka u vrijeme treninga „Spida“ trebalo bi uvesti kao obavezu. Onda bismo češće dnevne bilanse svodili uz samopreispitivanje da li smo tokom dana učinili/e bilo šta da bi nam svima bilo bolje.
Ovo poticajno okruženje posjetili/ smo u okviru projekta „Zaštita djece od nasilja i promocija socijalne inkluzije djece sa poteškoćama u razvoju u zemljama Zapadnog Balkana i Turskoj, koji implementira UNICEF BiH uz finansijsku podršku Delegacije Evropske unije u BiH. I uvjerili/e se da je djetinjstvo ove djece uistinu sretno zahvaljujući istinskim šampionima/kama inkluzije.
